Standardni softver često je dobar početak. U početku štedi vrijeme i pruža prihvatljiv okvir za često ponavljane procese. Kritično postaje tamo gdje iznimni slučajevi, integracije, odobrenja ili ustaljene odgovornosti određuju svakodnevicu i sustav više ne funkcionira bez zaobilaznih rješenja.
Individualna softverska rješenja se isplate kada tvrtke stalno moraju graditi pomoćne konstrukcije: ručni izvoz podataka, pomoćne tablice, dvostruko održavanje podataka, paralelne liste ili posebni procesi izvan sustava. Upravo tamo nastaju pogreške, trenja i skriveni troškovi poslovanja.
Dobar razvoj po mjeri stoga ne mora sve iznova izmišljati. Trebao bi prikazati procese koji su zaista ekonomski održivi te istovremeno organizirati model podataka, uloge i operativnu logiku tako da rješenje nakon prve isporuke ne postane opet neodrživo. Prava vrijednost nije u pojedinačnom zahtjevu, nego u arhitekturi koja stvarno rasterećuje svakodnevno poslovanje.